Rizik samoozljeđivanja najveći je prije ADHD terapije

Što su istraživači napravili

Tim sa Aston Pharmacy School na Aston University, koji su vodili dr. Adrienne Chan i profesor Ian Wong, povezao je podatke iz zdravstvenih sustava Hong Konga, Novog Zelanda, Južne Koreje, Tajvana i Velike Britanije. U suradnji su bili i istraživači s UCL-a, Sveučilišta u Hong Kongu, Sveučilišta u Aucklandu, Sungkyunkwan sveučilišta, Nacionalnog sveučilišta Cheng Kung, Seoul National University, Sveučilišta u Melbourneu, Rutgers sveučilišta, Sveučilišta Waterloo, Chinese University of Hong Kong i Macau University of Science and Technology.

Analiza je obuhvatila osobe koje su između 2001. i 2020. počele uzimati lijekove za ADHD i koje su u tom razdoblju imale zabilježen slučaj samoozljeđivanja. Korištena je metoda koja se zove samokontrolirana serija slučajeva: svaka osoba uspoređena je sama sa sobom u tri razdoblja – devedeset dana prije početka terapije, prvih devedeset dana terapije, i kasnije razdoblje liječenja. Podaci pojedinih pacijenata nisu napuštali granice svoje države, a rezultati su potom objedinjeni.

Najveći rizik je prije prve tablete

Rezultat je dosljedan u svih pet zdravstvenih sustava: rizik samoozljeđivanja bio je najviši u tri mjeseca prije nego što je osoba počela uzimati lijek za ADHD. Nakon početka terapije rizik je pao, premda je ostao povišen u odnosu na opću populaciju. Dr. Chan je to sažela jasno: mnogi su ljudi već na najvišem riziku prije nego što liječenje i počne.

Autori zaključuju da dosljednost ovog obrasca kroz pet potpuno različitih sustava zdravstva govori protiv teze da sam lijek pokreće samoozljeđivanje. Razdoblje prije dijagnoze i terapije, kada su simptomi ADHD-a nekontrolirani a osoba još nije dobila pomoć, izgleda kao kritičan prozor u kojem je podrška najpotrebnija.

Zašto je ovo važno u Hrvatskoj

Dijagnostika ADHD-a kod djece, ali i kod odraslih, u Hrvatskoj je u posljednjih nekoliko godina znatno porasla, a s njom i broj roditelja koji pred psihijatrom ili pedijatrom postavljaju isto pitanje: hoće li lijek pogoršati djetetovo mentalno stanje. Ta briga nije neosnovana sama po sebi, jer su upozorenja o samoozljeđivanju dugo stajala u uputama uz pojedine lijekove za ADHD. Problem je kad strah od terapije produži razdoblje u kojem dijete ili odrasla osoba ostaje bez liječenja, a upravo je to razdoblje, prema ovom istraživanju, najrizičnije.

Hrvatski sustav zdravstva nema službeni registar koji bi pratio ovakve podatke na način na koji su ih povezali istraživači iz pet država, pa lokalnih brojki nema. Ono što postoji jest obrazac koji se ponavlja u ambulantama: obitelj dobije dijagnozu, zatraži drugo mišljenje, čita upozorenja na internetu, i terapija kreće tek nakon tjedana ili mjeseci razmišljanja. Ovo istraživanje ne kaže da takav oprez treba nestati, nego da to razdoblje čekanja zahtijeva isto toliko, ako ne i više pažnje nego sama terapija.

Što prepoznati kao znak za uzbunu

Prof. Wong je naglasio da je svrha ovakvih velikih baza podataka upravo u tome da kliničarima i donositeljima politika dadu dokaze na koje se mogu osloniti, a ne nagađanja. Za obitelji u Hrvatskoj to se može prevesti u praktičan savjet: razdoblje prije postavljanja dijagnoze ili prije početka terapije, kad su simptomi izraženi a dijete ili odrasla osoba frustrirana i bez podrške, treba pratiti barem toliko koliko se prati i razdoblje nakon uvođenja lijeka. Nagle promjene raspoloženja, povlačenje, izjave o bezvrijednosti ili samoozljeđivanje treba prijaviti liječniku odmah, bez obzira na to je li terapija već počela.

Istraživači su postavili i platformu koja će u narednim godinama analizirati što se događa kad osoba prekine ili ponovno počne terapiju, te koliko etnička pripadnost i socioekonomski status utječu na nejednakosti u liječenju ADHD-a. Rad u BMJ Mental Health otvoreno navodi i financijske veze nekoliko autora s farmaceutskim tvrtkama, što je uobičajena praksa transparentnosti kod ovakvih velikih studija.

Ograničenja koja treba znati

Studija je opažajna, što znači da ne dokazuje uzročno-posljedičnu vezu u strogom smislu, nego prati obrasce u stvarnim zdravstvenim podacima. Samoozljeđivanje je bilo preduvjet za ulazak u analizu, pa rezultati govore o osobama koje su već u riziku, a ne o cijeloj populaciji ADHD pacijenata. Ipak, veličina uzorka i dosljednost nalaza kroz pet različitih zdravstvenih sustava i pravnih okvira dodaju nalazu težinu koju manje, lokalne studije obično nemaju.

Što ovo znači za vas

Ako dijete ili član obitelji čeka na pregled kod psihijatra ili pedijatra zbog ADHD-a, ovo istraživanje je razlog da se to razdoblje čekanja ne podcijeni. Razgovor s liječnikom o simptomima, raspoloženju i sigurnosti treba početi prije prve tablete, ne tek nakon nje. Ako već uzimate lijek za ADHD i primijetite promjene u raspoloženju, javite se liječniku koji je propisao terapiju – obrazac iz ove studije ne znači da je lijek bezopasan za svakoga, nego da je opreznost potrebna cijelim putem, od prve sumnje na dijagnozu do redovite kontrole.

Prije uvođenja novog lijeka korisno je provjeriti moguće interakcije lijekova koje dijete ili odrasla osoba već uzima, a popis klinika i ambulanti u blizini pomaže pri odabiru gdje zatražiti pregled ili drugo mišljenje.

Izvori

• EurekAlert – Aston University-led international study finds ADHD medication unlikely to raise risk of self-harm

Naslovna slika: Pavel Danilyuk / Pexels