Kronična usamljenost povećava rizik demencije za 38 posto

Novi tekstovi, odgovori na pitanja i iskustva drugih pacijenata.
Sadržaj članka 6 poglavlja
Znanstvenici sa Sveučilišta u Bordeauxu pratili su 3777 osoba starijih od 65 godina tijekom 30 godina i otkrili da osobe koje se osjećaju kronično usamljenima imaju 38 posto veći rizik od razvoja demencije u odnosu na one koji se nikada nisu osjećali usamljeno. Povremena usamljenost, prema istom istraživanju, nije povezana s povećanim rizikom. Rezultati su objavljeni u znanstvenom časopisu Aging & Mental Health krajem studenog 2026. Za starije osobe u Hrvatskoj i njihove obitelji poruka je jasna - pažnju zaslužuje dugotrajna usamljenost, a ne povremeni osjećaj samoće nakon teškog dana.
Francuska studija praćena tri desetljeća
Istraživanje se temelji na podacima kohorte PAQUID, dugogodišnjeg francuskog projekta koji od 1988. godine prati stanovnike regija Gironde i Dordogne starije od 65 godina. Sudionici su svake dvije do tri godine primali posjete istraživačkih timova koji su provjeravali kognitivno stanje, zdravlje i osjećaj usamljenosti. Na temelju odgovora prikupljenih u prvih osam godina praćenja, sudionici su podijeljeni u tri skupine – one koji se nikada nisu osjećali usamljeno, one koji su to osjećali povremeno i one kod kojih je usamljenost bila trajna i ponavljana.
Za analizu rizika od demencije ostalo je 1540 sudionika koji su u trenutku razvrstavanja u skupine bili bez znakova kognitivnog pada. Njih su zatim pratili dodatnih 20 godina.
Brojke iza postotka
Od 1540 praćenih osoba demenciju je razvilo 560, odnosno 36,4 posto. Kad se podaci razdvoje po skupinama, slika postaje jasnija. U skupini koja se nikada nije osjećala usamljeno demenciju je razvilo 33,1 posto sudionika (246 od 743). U skupini s povremenom usamljenošću udio je bio 34,5 posto (183 od 530) – praktički jednako kao kod onih koji usamljenost nikad nisu osjetili. U skupini s kroničnom usamljenošću udio je skočio na 49,1 posto (131 od 267). Nakon što su autori statistički prilagodili rezultate za dob, spol, obrazovanje i depresiju, kronična usamljenost je i dalje nosila 38 posto veći rizik od demencije u odnosu na skupinu koja nikada nije bila usamljena.
Skupina s kroničnom usamljenošću bila je najmanja od sve tri, uglavnom su je činile udovice, a interval pouzdanosti za rizik je širok, što znači da stvarni broj može biti i niži i viši od 38 posto. Zanimljivo je i da 29,6 posto kronično usamljenih osoba nije živjelo samo – usamljenost, dakle, nije isto što i fizička izoliranost.
Zašto je trajanje usamljenosti važnije od trenutka
Voditeljica istraživanja Karine Pérès objašnjava da je upravo dugotrajnost presudna okolnost. Prema njezinim riječima, usamljenost postaje faktor rizika za kognitivno zdravlje onda kada postane kronična i trajna, a ne kad se javi povremeno. To je važna razlika u odnosu na raniju pretpostavku da je svaki osjećaj usamljenosti jednako opterećujući za mozak. Povremena usamljenost, poslije razvoda, gubitka posla ili preseljenja, prema ovim podacima ne ostavlja isti trag kao stanje koje traje godinama bez prekida.
Autori studije predlažu da se usamljenost sustavno provjerava u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, posebno kod osoba starije životne dobi koje žive same ili su nedavno izgubile partnera. Preporučuju upućivanje na društvene aktivnosti i veću dostupnost javnih prostora prilagođenih starijim osobama.
Zabrinuti ste za svoje nalaze?
Učitajte nalaz i dobijte razumljivo objašnjenje za 30 sekundi.
Ograničenja koja treba imati na umu
Usamljenost je mjerena jednim jedinim pitanjem u svakom krugu istraživanja, pa autori nisu mogli uzeti u obzir kvalitetu odnosa, smislene svakodnevne aktivnosti niti to je li osoba imala barem jednu osobu kojoj se mogla povjeriti. Riječ je o opservacijskoj studiji, što znači da povezanost nije isto što i dokazana uzročnost – moguće je i da rane promjene u mozgu dovode do povlačenja iz društva, a ne samo obrnuto. Kohorta je, osim toga, formirana krajem osamdesetih godina, pa se životne okolnosti današnjih umirovljenika u nekim segmentima razlikuju od onih koje su imali sudionici PAQUID studije.
Što ovo znači za obitelji u Hrvatskoj
Hrvatska ima sve veći udio stanovništva starijeg od 65 godina, od kojih znatan broj živi sam, posebno u ruralnim područjima i nakon smrti supružnika. Ovi podaci ne znače da povremeni osjećaj samoće treba uzbunjivati obitelj, ali upozoravaju na to da dugotrajno povlačenje iz društva kod starijeg roditelja ili rođaka nije samo pitanje raspoloženja, nego nešto o čemu vrijedi razgovarati s liječnikom.
- Ako je stariji član obitelji mjesecima ili godinama bez redovitog društva, spomenite to obiteljskom liječniku prilikom sljedećeg pregleda.
- Poticanje na redovit kontakt – telefonski poziv, zajednički ručak, šetnja – vrijedi više kad je ustaljena navika nego kad se dogodi povremeno.
- Raspitajte se o klubovima za umirovljenike, dnevnim centrima ili župnim skupinama u mjestu stanovanja, jer organizirano druženje smanjuje osjećaj izoliranosti.
- Aktivnosti sa smislom, poput brige o unucima, vrtu ili volontiranju, prema dosadašnjim istraživanjima djeluju zaštitnije od pasivnog druženja.
Ako primijetite da se stariji rođak dugo povlači iz društva, uz promjene pamćenja ili raspoloženja, razgovor s liječnikom opće medicine ili upućivanje specijalistu prvi je korak. Pregled dostupnih klinika i ordinacija na eDoktoru može pomoći u pronalasku stručne pomoći u blizini. Više o tome kako druge dugoročne životne navike mijenjaju zdravstveni rizik pročitajte u članku o opsegu struka i riziku smrti, temeljenom na sličnoj dugoročnoj studiji.
Izvori
- EurekAlert – priopćenje o studiji Sveučilišta u Bordeauxu
- News-Medical.net – Chronic loneliness linked to 38% higher risk of dementia
Naslovna slika: Vladimir Srajber / Pexels
Medicinski disclaimer: Ovaj članak je informativnog karaktera i ne zamjenjuje stručni medicinski savjet. Za dijagnozu i liječenje obratite se svom liječniku.
®
