Bipolarni poremećaj – Kako se nositi s njim kada se pojavi u obitelji

Bipolarni poremećaj ubraja se među 10 svjetskih najvećih javnozdravstvenih problema. U Europi se bilježi oko 1% oboljelih od ovog psihijatrijskog poremećaja. U liječenju se sve više naglašava podrška bližnjih.

Što je bipolarni poremećaj?

Bipolarni afektivni poremećaj još se početkom 20. stoljeća nazivao “manično-depresivnom psihozom”, a sredinom 19. stoljeća “cirkularnom psihozom”. Bipolarni poremećaj spada u grupu poremećaja raspoloženja.

Važno je prilikom definiranja razlikovati dvije faze; hipomaniju (povećana energija i aktivnost) ili maniju (jako povećana energija i aktivnost) i depresiju (snižena energija i aktivnost).

Bipolarni poremećaj obilježava izmjena manije/hipomanije i depresije.

Zašto se i kod koga javlja?

Točan uzrok pojave ovog psihijatrijskog poremećaja nije poznat. Međutim, smatra se kako ulogu imaju biološki (genetski), socijalni i psihološki faktori.

Bipolarni poremećaj se najčešće javlja u razdoblju od tinejdžerske dobi (oko 15. godine života) pa sve do tridesetih godina. U pravilu jednako pogađa i muškarce i žene, dok se prema nekim podacima bilježi nešto malo veća pojavnost kod žena.

Kako se liječi bipolarni poremećaj?

Kada se govori o liječenju ovog ozbiljnog poremećaja raspoloženja važno je naglasiti da se liječenje prilagođava ovisno o fazi u kojoj se bolesnik nalazi.

Na tržištu postoji širok asortiman lijekova koji se koriste u terapiji. Neke od skupina lijekova su: antipsihotici (kvetiapin, olanzapin, risperidon, klozapin, haloperidol…), stabilizatori raspoloženja (lamotrigin, karbamazepin, valproat, litij…), antidepresivi (escitalopram, sertralin, fluoksetin, paroksetin, venlafaksin…) te anksiolitici i hipnotici kao dodatna terapija.

Zašto je važna uloga obitelji?

U modernom pristupu ovoj bolesti sve se više naglašava važnost podrške pacijentu najbližih ljudi. Upravo su oni neposredno okruženje u kojem se pacijent nađe nakon što izađe iz bolnice, nakon aktivne epizode.

Obitelj je saveznik u ostvarenju zajedničkog cilja – oporavak.

Nakon pojave bolesti često se traži krivac. Kod članova obitelji javlja se osjećaj gubitka osobe koje su poznavali prije pojave bolesti, propadanje planova koje su imali za nju; pritom se javljaju tuga i žalovanje. Prema oboljelom se odnosi kao prema bespomoćnom djetetu. Nerijetko se pred pacijenta postavljaju nerealni ciljevi.

Česta je i pojavnost poricanja bolesti.

U tom procesu pacijent može osjetiti povećan strah od gubitka uloge. Osjećaj srama, krivica i strah mogu se javiti s obje strane.

Pravilna komunikacija – Obiteljska terapija

Dio liječenja bolesnika jest razgovor i edukacija s njegovim bližnjima (roditelji, supružnici, djeca, itd.). Stručne osobe na tzv. obiteljskim terapijama uče obitelj kako da uspostavi pravilnu komunikaciju s bolesnikom, ovisno o fazi u kojoj se nalazi.

Potreba za obiteljskom terapijom proizašla je iz činjenice da obitelj oboljelog od bipolarnog poremećaja traži načina na koje bi se nosila s teškoćama do kojih bolest dovodi. Kod članova obitelji se javlja strah od relapsa bolesnika. Tjeskoba i strah mogu dovesti do ekstremnih situacija gdje primjerice članovi obitelji daju otkaz na poslu (kako bi se brinuli o bolesniku) što stvori dodatno socijalno i ekonomsko opterećenje.

Izvanbolničko liječenje nastavlja se kod kuće, s obitelji. Pacijenti često inzistiraju na samostalnosti, ali realnost je da zapravo postaju ovisni o svojim bližnjima. Nakon manične faze, veliki broj oboljelih od bipolarnog poremećaja nije sposoban za samostalni život. Javljaju se i razne ovisnosti, prestaju uzimati lijekove i bolest se lako opet aktivira. Prema tome, pomoć im je potrebna!